Lužički Srbi su etnička skupina od oko 60,000 ljudi koji tradicionalno žive u Njemačkoj. Mala emigrantska populacija također postoji u obližnjoj Poljskoj i Češkoj, a oko 30,000 Lužičkih Srba u Sjedinjenim Državama. Smatra se da su u srodstvu sa srpskim narodom, iako se to smatra nedokazanim. Lužički Lužički Srbi poznati su i pod imenom Wendi.
Negdje u kasnom 6. stoljeću Lužički Srbi su stigli u regiju koju sada nastanjuju, između rijeka Nysa i Elbe, koja se prostire uz Spree. Ovo je regija danas poznata kao Lužica u Njemačkoj, iako je povijesno uključivala i dijelove Češke i Poljske.
Početkom 9. stoljeća njihovu domovinu napao je jedan od sinova Karla Velikog, a glavni grad Bautzen je sravnjen s zemljom. Tijekom sljedećih nekoliko stoljeća nastavit će ih napadati i maltretirati, sve dok na kraju nisu kapitulirali pred kraj 11. stoljeća. Novi njemački vladari tretirali su ih kao građane drugog reda, a njihov način života polako je potkopavan. Najlakši put do uspjeha pod njemačkom vlašću bio je usvajanje njemačkog jezika i odricanje od svoje slavenske baštine, što su mnogi i učinili.
Istodobno se pokrštavanje Lužičkih Srba pod njemačkom vlašću silno ubrzalo. Premda su se neki povukli, zadržavši tradicionalnu pogansku vendsku religiju, u kasnom 12. stoljeću Danci su vodili križarski rat protiv preostalih poganskih Wenda, uništivši kompleks hrama u Arkoni i dovršivši proces pokrštavanja.
Tijekom sljedeća dva stoljeća Nijemci su dovedeni u Wendish zemlju kako bi je opsežno naselili, premještajući stanovništvo s pretežno slavenskog na pretežno njemačko. Većina Wenda bila je gotovo potpuno asimilirana ovom njemačkom migracijom, a ostali su samo mali džepovi Lužičkih Srba i Kašuba.
Kad je nastupila protestantska reformacija, Lužički Srbi su se pridružili Nijemcima u hrli kod Martina Luthera. Uhvaćeni u duhu njegova nastojanja da prevedu svete tekstove na narodni jezik, stvorili su pisani jezik kako bi objavili njegov Mali katekizam.
Lužički Srbi su posebno patili tijekom Crne smrti, a Nijemci su to iskoristili kao još jednu priliku da presele više imigranata u regiju. Nakon Bečkog kongresa, njemačka se migracija još više povećala, a Lužičkim Srbima uskraćena su mnoga njihova osnovna prava, iako su se borili da zadrže svoju kulturnu baštinu.
Mnogi su u tom razdoblju, sredinom 19. stoljeća, migrirali u Sjedinjene Države, posebno su se naselili u dijelovima Teksasa, gdje njihovi potomci i danas imaju uspješne zajednice. Drugi su ostali u Lužici, koja je krajem 19. stoljeća pripojena ujedinjenoj Njemačkoj.
Zajedno s drugim etničkim manjinama, Lužički Srbi su bili na meti nacističke stranke tijekom Drugog svjetskog rata. Heinrich Himmler, vodeći član nacističke stranke, pokrenuo je plan da ih potisne iz Njemačke u Poljsku, a mnoge druge je vojska ubila ili poslala u koncentracijske logore. Marginalizacija se nastavila nekoliko desetljeća nakon rata. Kada je Njemačka ponovno ujedinjena 1990., Lužički Srbi su se počeli snažnije zalagati za jednaka prava i reafirmaciju svoje kulturne baštine.