Židovi Sefardi su ljudi židovske vjere koji potječu od bivšeg židovskog stanovništva Pirenejskog poluotoka. Osim što se koristi za opisivanje ljudi određene etničke pripadnosti, izraz “Sefardski Židovi” također se koristi za opisivanje pojedinaca koji prakticiraju određeni oblik judaizma, bez obzira na to potječu od španjolskih i portugalskih Židova ili ne. Sefardski Židovi mogu se naći diljem svijeta, s posebno velikom populacijom na Bliskom istoku i sjevernoj Africi.
Povijest judaizma u Španjolskoj je drevna, kao što sugeriraju brojni arheološki nalazi, ali židovski narod počeo je naseljavati Španjolsku i Portugal u velikom broju oko drugog stoljeća, kako se rimski utjecaj širio Bliskim istokom. Židovsko stanovništvo u ovoj regiji bilo je prilično dobro integrirano s ostatkom stanovništva, a neki židovski stanovnici Pirenejskog poluotoka postali su vrlo utjecajni i moćni. Odvajanje od Bliskog istoka također je dovelo do toga da se vjerske prakse sefardskih Židova malo razlikuju.
U osmom stoljeću, s muslimanskim osvajanjem Pirenejskog poluotoka, položaj Židova u regiji značajno se popravio, jer je mnogim židovskim pojedincima muslimanska vlada dala moć i vlast. Tijekom nekoliko stoljeća, Španjolska i Portugal imali su izrazito miješanu kulturu kršćana, muslimana i Židova, a rezultat je bila bogata kulturna tradicija. Sve je to završilo kršćanskim ponovnim osvajanjem Španjolske, te naknadnim protjerivanjem Židova 1492. po nalogu Monarhije.
U vrijeme naredbe o protjerivanju, mnogi sefardski Židovi pobjegli su na Bliski istok, dok su se drugi nastanili u sjevernoj Africi, donoseći sa sobom sefardsku tradiciju domorodačkom židovskom stanovništvu u tim regijama. Drugi su ostali u Španjolskoj i Portugalu u skrivanju, pretvarajući se da su kršćani kako bi mogli ostati na Iberijskom poluotoku. Ove tri odvojene skupine sefardskih Židova razvile su malo različite kulturne tradicije, što je neke ljude navelo da tvrde da ih treba klasificirati zasebno.
Sefardi slijede mnoga uvjerenja i pravila judaizma koja dijele svi ljudi židovske vjere, s nekoliko razlika. Oni, primjerice, malo drugačije pristupaju židovskoj liturgiji, a imaju i neka drugačija pravila o poštivanju vjerskih blagdana. Židovi Sefardi također su naslijedili svoj vlastiti jezik, judeo-španjolski, ponekad poznat kao ladino. Lingvisti su izrazili zabrinutost za budućnost ladina, zbog činjenice da su mnogi govornici vrlo stari, a njihova djeca uče hebrejski ili moderne jezike, a ne judeo-španjolski.
Neki ljudi svrstavaju Židove Mizrahi sa Bliskog istoka i sjeverne Afrike među Židove Sefarde, jer postoje mnoge sličnosti između ove dvije skupine. Drugi tvrde da su to dvoje etnički i kulturološki različiti, te da se ova dva aspekta židovske kulture slabo služe time što su zbijeni zajedno.