Ton književnog djela književna je tehnika kojom se pisac služi kako bi svojim čitateljima prenio stav. Ovaj stav može biti prema njegovim subjektima, njegovim čitateljima ili oboje. Pisci mogu dati ton i fikcijama i publicističkim djelima, a izneseni stavovi bit će reprezentativni za autora, pripovjedača ili likove, ovisno o prirodi djela. Pisci mogu koristiti brojne elemente za stvaranje širokog raspona tonova, uključujući formalne ili neformalne, duhovite ili trijezne, te osobne ili udaljene. Iako ton djela može pomoći u prenošenju raspoloženja, pisci i čitatelji moraju razumjeti da tonovi i raspoloženja nisu ista stvar.
Dikcija ili odabir riječi može biti najlakše prepoznatljivo sredstvo za postavljanje tona književnog djela, ali pisac može koristiti niz drugih književnih tehnika. Na primjer, pisac bi mogao urediti svoje riječi na specifičan način kako bi postigao određeni afekt, praksu ili studiju poznatu kao sintaksa. Također bi mogao koristiti slike, što je način korištenja riječi za privlačenje bilo kojeg ili svih čula čitatelja i često uključuje upotrebu metafora i usporedbi. Pisci će često manipulirati detaljima, uključujući ih ili ih izostavljajući, kako bi postigli određene tonove. Svaka od ovih tehnika može zadržati ton kroz rad, ili ga promijeniti ili razviti, što je ponekad slučaj.
Ton se može naći u gotovo svakoj vrsti literature. Kada fikcija kao što su romani, novele, drame i kratke priče komuniciraju tonove, ti tonovi obično su stavovi pripovjedača ili likova djela. Isto tako, kada publicistički komadi poput članaka iz časopisa, memoara i biografija i dokumentarnih filmova prenose tonove, stavovi su općenito stavovi autora. Ipak, imajte na umu da ovo nisu konkretna pravila. Tonovi romana mogli su izraziti stav autora, kao što bi tonovi dokumentarnih filmova mogli izraziti stavove subjekata.
Možda je pisanje koje najprepoznatljivije koristi literarnu tehniku tona poezija. To bi moglo biti zato što su pjesme osmišljene da prenesu emocije i osjećaje. Pjesnici koriste ovu tehniku kako bi pomogli svojim čitateljima da bolje shvate te emocije i osjećaje. Baš kao i kod drugih fikcija i publicističkih djela, tonovi pjesama mogu biti stavovi pisaca ili stavovi pripovjedača ili subjekta.
Važno je razumjeti da ton i raspoloženje književnog djela nisu ista stvar. Pisci i čitatelji ne bi trebali koristiti ove riječi naizmjenično. Kada osoba opisuje raspoloženje nekog djela, uglavnom opisuje emocije ili osjećaje koje mu je djelo dalo nakon čitanja. Stoga je raspoloženje više književni pojam, dok je ton stvarna književna tehnika. Pisci mogu koristiti tehniku stvaranja tonova kako bi im pomogli u stvaranju raspoloženja.