U pisanju, publika je važan faktor. Prije nego što pisac išta stavi na papir, trebao bi razmisliti tko će to točno čitati. Ti čitatelji su publika, a pisac će možda morati malo promijeniti stil pisanja kako bi zaokupio interes različitih.
Ponekad, osobito u školskim okruženjima, koncept publike možda nije jasno definiran u pismenom zadatku. Učenici možda nisu sigurni pišu li kako bi zadovoljili učitelja, sebe ili njegove kolege studente. Zamoliti učitelja da definira kome bi djelo trebalo biti usmjereno izvrstan je način da pisac shvati kako se izraziti.
Na primjer, jedno pitanje koje se često postavlja u studentskim radovima je može li pisac pretpostaviti da će čitatelj imati određeno znanje o toj temi. Ako može pretpostaviti da je publika pročitala materijal ili da je upoznata s temom o kojoj raspravlja, to mu govori da može biti više tehnički i možda neće morati ukratko rezimirati ili definirati temu prije nego što se upusti u detalje. S druge strane, ako uvodi novi koncept ili novu ideju, s kojom čitatelj nije upoznat, mogu biti potrebni kratki sažeci i objašnjenja kako bi ideje bile jasne.
Nevježbani pisci često imaju ideju da postoji samo jedan način da se izraze, vrlo znanstvenim i opširnim jezikom. Za neke čitatelje, poput grupe dekonstrukcionista, ovo je možda najbolje sredstvo za komunikaciju, ali za većinu, uključujući učitelje, jasan jednostavan jezik je najbolji način da se dokaže. Većina modernog pisanja, osim na diplomskim znanstvenim razinama, trebala bi težiti jasnom izražavanju, lako razumljivim riječima i stvarno bi trebala nalikovati na malo formalniji način izražavanja od govora. Učenici često pretpostavljaju da će im uzvišeni stil pisanja zaraditi bodove s vršnjakom ili učiteljem, kada obično ima suprotan učinak.
Ljudi koji nisu imali puno iskustva u pisanju često čine ovu grešku iu poslu. Bilo da osoba piše bilješku, recenziju zaposlenika, propratno pismo ili poslovnu e-poštu, trebala bi pisati očekivanom čitatelju. U većini slučajeva, publika će vjerojatno biti netko poput pisca, s približno istom razinom obrazovanja. Korištenje velikih riječi i dugih rečenica možda mu neće dobro poslužiti.
Romanopisci i pjesnici često su uspješni samo ako mogu pisati određenoj publici. Primjerice, knjige o Harryju Potteru napisane su na način da će se svidjeti mladim čitateljima. JK Rowling je mogla napisati knjige za odraslijeg čitatelja, a knjige doista sadrže elemente koji su jako privlačni odraslima, ali izbor jezika koji ona čini također se jako sviđa djeci i knjige čine dostupnima mladim čitateljima. Njezin izbor tema, korištenje humora i kreativnost su primjeri Rowlinginog razumijevanja ciljanog čitatelja.
Poznavanje publike i poznavanje onoga što ova grupa očekuje često se povezuje s grčkim izrazom kairos. Lagano definirano, kairos znači znati što reći i kada to reći. To podrazumijeva osjećaj dobrog vremena i razumijevanje dijela društva, koliko god mali, kojem se osoba želi baviti. Kairos je bio ključni pojam u podučavanju retorike i govora u staroj Grčkoj jer je pomogao mladim piscima da nauče kako čitati publiku i razumjeti kako se najbolje obratiti toj skupini.
Iz grčke perspektive, iu mnogim modernim časovima pisanja, osoba ne može samo pisati, već mora naučiti kako svijet funkcionira. Riječi su moćne stvari koje čitatelja mogu nadahnuti ili ogaditi ili potpuno propustiti prenijeti ono što pisac želi. Treba ih pažljivo birati. U konačnici, razumijevanje publike znači razumijevanje osobe ili ljudi koji će čitati djelo. To znači da autor treba pisati ne samo da bi zadovoljio sebe, već i da bi zadovoljio, oduševio ili ispunio druge.