Dva su glavna pravila kojih se treba pridržavati kada su u pitanju ugovori i ugovorno pravo. Jedno je da sve dobijete napismeno, a drugo da znate što točno potpisujete. Ako ugovorni spor rezultira podnošenjem građanske tužbe, pisana riječ često zamjenjuje svaki usmeni ili implicirani sporazum. To je osnova za ono što je u ugovornom pravu poznato kao pravilo o dokazima o uvjetnom otpustu. Prema običajnom pravu, dokazi o uvjetnom otpustu kao što je potpisani ugovor smatraju se “potpuno integriranima”, što znači da je posljednji i najslužbeniji oblik obvezujućeg sporazuma.
Međutim, ovo pravilo o uvjetnom otpustu može se pravno osporiti izvođenjem vanjskih dokaza na sudu. Ekstrinzični dokazi mogu uključivati usmene izmjene ugovora prije nego što je postao finaliziran ili vanjske okolnosti poput prijevare ili prisile koje bi dokaze o uvjetnom otpuštanju mogle učiniti neprovedivim. Ekstrinzičnim dokazima također bi se moglo tvrditi da je ugovor potpisan pod prisilom ili da nije posljednji ili konačni nacrt ugovora.
Dokazi o uvjetnom otpustu, barem u očima ugovornog prava, trebali bi biti jasni i nedvosmisleni. U dokumentu se može u pisanom obliku navesti da je A pristao obojiti B-ovu garažu do određenog datuma. Ako B pruži dokaz da A nije dovršio posao do tog datuma, sudac bi trebao imati potpisan ugovor u kojem se navode točni dogovori. To bi se smatralo dokazom o uvjetnom otpustu. Ako je sudac strogo presudio o uvjetima ugovora, B bi najvjerojatnije pobijedio u tužbi, a A bi imao obvezu poštivati ugovor ili vratiti sva već primljena plaćanja.
Ekstrinzični dokazi, međutim, mogu biti dovoljno uvjerljivi da nadjačaju dokaze o uvjetnom otpustu u pravim okolnostima. Ako bi A mogao dokazati da mu je B rekao preko telefona da može pričekati još nekoliko dana kako bi ofarbao B-ovu garažu, ili da B iz nekog razloga ne bi dopustio A-u na imanju, tada bi sudac mogao razmotriti vanjske dokaze prije nego što donese odluku . Ekstrinzični dokazi često ukazuju na to da ugovor nije dovršen ili integriran, pa će sudac možda morati odlučiti jesu li obje strane doista došle na sastanak umova prije potpisivanja konačnog ugovora.
Dokazi o uvjetnom otpustu također se mogu ispitati na znakove dvosmislenosti ili prijevare, iako pravna definicija “dvosmislenosti” sama po sebi može biti dvosmislena. U našem scenariju, potpisani ugovor mogao bi glasiti “A pristaje farbati B-ovu garažu u razumnom vremenu.” Ovo bi se moglo protumačiti kao dvosmislena izjava, budući da se A-ova definicija razumnog vremena može razlikovati od B-ove. Također bi se moglo ispostaviti da A zapravo nije profesionalni slikar i da nikada nije namjeravao poštovati svoju stranu ugovora. To bi dokazalo da je došlo do prijevare i da bi B doista mogao naplatiti štetu od A zbog nedovršetka posla.
Općenito, dokazi o uvjetnom otpustu smatraju se konačnom i pravno obvezujućom riječju kada su u pitanju ugovori, ali vanjske dokaze sud može razmotriti pod ograničenim brojem okolnosti. Zbog toga je od vitalnog značaja da obje strane u potpunosti pročitaju i razumiju ugovor prije potpisivanja, budući da bilo koje druge neformalne izmjene ili dopune možda neće biti priznate na sudu kasnije.