Engleski jezik ne koristi fonetski pravopis barem djelomično jer bi bilo toliko različitih mogućih načina pisanja riječi da bi ljudima bilo teško razumjeti jedni druge. Postoji toliko mnogo različitih mogućih načina pisanja engleskih riječi uglavnom zato što engleski koristi mnogo riječi iz vrlo različitih izvora – od germanskog preko latinskog do grčkog. Na primjer, temeljeno isključivo na načinu na koji zvuči, riječ “škare” bi se teoretski mogla napisati na oko 80 milijuna različitih načina, uključujući “sizerz”, “schiesourrhce” i “cisers”. Ovo je, međutim, samo teoretski, jer da bi dosegao svih 80 milijuna mogućnosti, osoba bi morala koristiti slova na pogrešan način, kao što je korištenje “z” na kraju riječi kako bi se napravio “s” zvuk.
Više o izgovoru i engleskom jeziku:
Između 1350. i 1500. godine CE došlo je do radikalne promjene u načinu na koji su engleski samoglasnici izgovarani pod nazivom Veliki pomak samoglasnika. Na primjer, glas “ee” je od zvučanja kao “a” u “tanjuru” prešao na način na koji se sada izgovara u “stopama”. Nije sasvim jasno zašto se to dogodilo, ali je dovelo do mnogih čudnih konvencija u modernom engleskom pravopisu – na primjer, zašto “plough” i “through” mogu imati isti pravopis “ough”, ali se izgovaraju vrlo različito.
Postoji oko 20 različitih načina pisanja Shakespeareova imena pronađenih u tekstovima iz njegova života, sa 6 varijacija (uključujući kratice) njegova potpisa.
Engleski također ima mnogo čudnih pravopisa i izgovora jer ima toliko posuđenica, od kojih su mnoge napisane fonetski. Na primjer, riječ “jacket” dolazi od francuskog “jaquette”, ali se piše kao da zvuči na engleskom.