Elektronički otpad, koji se također naziva e-otpad, postao je problem koji zabrinjava ekolozi jer se svake godine sve veći broj elektroničkih predmeta odlaže na odlagališta. Mnogi potrošači nisu svjesni da elektronika poput računala i mobitela zapravo sadrži toksine koji mogu iscuriti u tlo i oštetiti okoliš. Problem je dodatno otežan činjenicom da su mnogi elementi korišteni u konstrukciji potrošačke elektronike prilično vrijedni, što dovodi do toga da ih tvrtke pokušavaju oporaviti od napuštene elektronike i odbaciti neželjene dijelove na način koji nije siguran.
Nekoliko nacija donijelo je zakone o e-otpadu kako bi ga pokušali zadržati izvan odlagališta otpada ili na odlagalištima koja su opremljena za rukovanje otrovnim materijalima. Teški metali u e-otpadu kao što su olovo, kadmij i živa predstavljaju ozbiljne rizike za okoliš i zdravlje. Iako su mnogi potrošači obučeni da stvari poput katodnih cijevi smatraju opasnim predmetima koji zahtijevaju posebno odlaganje, većina mobitela ne povezuje, na primjer, s berilijem, otrovnim teškim metalom koji može uzrokovati ozbiljna oštećenja pluća. Osim toksina koje sadrži, e-otpadu je također potrebno jako puno vremena za biorazgradnju, što znači da će stoljećima zauzimati prostor na odlagalištu otpada.
Pitanje što učiniti s e-otpadom je ozbiljno. U prvom svijetu mnoge su tvrtke počele poduzimati korake za smanjenje količine e-otpada koji stvaraju. Tvrtke koje se bave proizvodnjom elektronike počinju preuzimati artikle kada su naživjeli svoju korisnost, tako da se upotrebljivi elementi poput bakra mogu sigurno ukloniti, a ostatak elektronike može sigurno zbrinuti. Međutim, veliki dio neželjene elektronike u prvom svijetu šalje se u treći svijet.
Ponekad se ovaj e-otpad šalje pod krinkom humanitarnih razloga, uz obrazloženje da stara tehnologija još uvijek može pomoći premostiti jaz između prvog i trećeg svijeta. Spora prijenosna računala koja nisu poželjna u Sjedinjenim Državama, na primjer, mogu napraviti veliku razliku za nekoga tko živi u Africi. Međutim, velik dio ove opreme zapravo stiže u neupotrebljivom i pokvarenom stanju, a ljudi koji očajnički traže novac pokušavaju ubrati upotrebljive materijale poput vrijednih metala iz donirane opreme. Nažalost, većini ovih osoba nedostaje obuka o tome kako rukovati opasnim materijalima koji se koriste u proizvodnji elektronike, te izlažu sebe i svoje zajednice otrovnim kemikalijama i metalima.
U drugim slučajevima, pravi e-otpad šalje se u zemlje trećeg svijeta, utovarnim kontejnerima. Mnoge tvrtke koje tvrde da “recikliraju” e-otpad zapravo šalju zagađenje u druge zemlje. Hrpe neželjene potrošačke elektronike nakupljaju se uz cestu i na odlagalištima trećeg svijeta, ispirajući toksine u tlo i podzemne vode što uzrokuje nedostatke usjeva, urođene mane i ozbiljne bolesti. Nekoliko ekološki odgovornih tvrtki počelo je govoriti protiv ove prakse i poduzimaju mjere za sigurno odlaganje e-otpada, uz pomoć vlada, koje su počele zahtijevati da naknade za obradu e-otpada prate prodaju nove potrošačke elektronike.