Dana 7. prosinca 1941., japanske pomorske snage su pokrenule iznenadni zračni napad na američka vojna postrojenja na otoku Oahu, na američkom teritoriju Havaja. Dva vala zrakoplova, ukupno 253 zrakoplova, napala su pomorsku bazu u Pearl Harboru, dom američke Pacifičke flote, zračne luke Hickam, Wheeler i Bellows vojske, vojarnu Schofield, mornaričku zračnu postaju Kaneohe i zračnu postaju Ewa marine Corps. Napad je bio najveći vojni poraz u povijesti SAD-a, a kada je završio, poginulo je 2,388 američkih mornara, vojnika i civila, dok je još 1,178 ranjeno. Japanci su potopili ili oštetili 21 brod američke Pacifičke flote, uključujući osam bojnih brodova na prvoj crti bojišnice. Napad je gurnuo Sjedinjene Države u Drugi svjetski rat protiv Japana i njenih saveznika iz Osovine, Njemačke i Italije.
Dok su Japanci ostvarili privremenu pobjedu protiv Sjedinjenih Država, napad je pokrenuo lanac događaja koji će u konačnici dovesti do poraza Japana i nacija Osovine 1945. Sjeme napada zasađeno je 1931., kada je Japan izvršio invaziju kineska pokrajina Mandžurija. Invazija na Mandžuriju bila je prvi korak u japanskoj imperijalnoj ekspanziji, a 1937. Japan je pokrenuo rat punog razmjera protiv Kine.
Kao odgovor na japansku invaziju na Kinu, Sjedinjene Države su povećale vojnu i financijsku pomoć Kinezima i prekinule izvoz nafte i drugih sirovina u Japan. Japanci su ovaj embargo smatrali izravnom prijetnjom njihovoj nacionalnoj sigurnosti te su odlučili zauzeti i osvojiti ostala područja Azije i Pacifika koja su bila bogata naftom i prirodnim resursima koje Japan nije posjedovao.
Japan je znao da Sjedinjene Države ne odobravaju svoj rat s Kinom i da neće pristati na njezino zauzimanje dodatnog teritorija u Aziji. I američka i japanska vlada zauzele su čvrste diplomatske stavove jedna prema drugoj koja ne bi dopustila “povlačenje” bez neke vrste nacionalnog poniženja i sramote. Dok su dvije vlade nastavile pregovore o pronalaženju mirnog rješenja za diplomatski ćorsokak, japanska vlada je vjerovala da je rat sa Sjedinjenim Državama neizbježan i počela se pripremati u skladu s tim.
Japan je odlučio da je jedini način da porazi Sjedinjene Države bio preventivno uništenje američke pacifičke flote u Pearl Harboru snažnim i odlučnim udarcem. Vjerovali su da će američka industrijska moć prevrnuti vagu protiv Japana u dugotrajnom ratu i smatrali su da je njezin vojni uspjeh ovisan o uništavanju američke Pacifičke flote na početku rata. Dok su se Sjedinjene Države oporavljale od takvog napada, Japanci su smatrali da će moći nastaviti svoju vojnu kampanju diljem Azije i Pacifika, nesmetano od strane Sjedinjenih Država.
Japanci su također vjerovali da bi odlučujuća pobjeda demoralizirala i eliminirala volju američkog naroda da se upusti u rat s Japanom. Iako nam je povijest pokazala da su Japanci bili u velikoj zabludi u vezi s tim, treba imati na umu da je američki narod 1941. bio duboko podijeljen po pitanju rata, s velikim udjelom stanovništva koji je zastupao izolacionističke stavove. Dok su mnogi Amerikanci bili skloni simpatizirati savezničke nacije, sjećanje na Prvi svjetski rat još je ostalo u nacionalnoj psihi, a američki narod u cjelini nije imao želju za novim ratom.
Može se tvrditi da je japanski napad u određenom smislu bio očajnički čin očajne nacije. Japanska potraga za imperijalnom ekspanzijom dovela ga je do sudara sa Sjedinjenim Državama. Budući da se nijedna strana nije htjela povući sa svojih položaja, Japanci su vjerovali da nema drugog smjera djelovanja osim rata sa SAD-om. Nakon što je o tome odlučeno, Japan je zaključio da je jedini put do pobjede uništavanje američke pacifičke flote u brzom i brzom odlučujući napad. Dugim, vijugavim i teškim putem, Japan je konačno donio sudbonosnu odluku koja će zauvijek povezati Japan s Pearl Harborom i 7. prosinca 1941. godine.