Važnost recikliranja monitora postala je očita jer se svake godine sve više i više stare elektronike baca i zamjenjuje. Pojava televizora s ravnim ekranom i računalnih monitora mogla bi s vremenom smanjiti potrebu za recikliranjem monitora. Stariji monitori obično se sastoje od debelog staklenog zaslona ispred katodne cijevi (CRT). Staklo i CRT zajedno mogu sadržavati do osam funti olova, ovisno o veličini monitora. Kada se materijali koji sadrže olovo odlažu na odlagališta, olovo može iscuriti u tlo i podzemne vode, potencijalno predstavljajući zdravstveni rizik za ljude.
Olovo nije jedini opasan materijal prisutan u elektroničkoj opremi. Prisutne su živa, kadmij i kemikalije koje usporavaju plamen. Ove kemikalije predstavljaju posebnu opasnost po zdravlje ljudi, jer su bioakumulativne. To znači da se nakupljaju u našim tijelima umjesto da se filtriraju. Poznato je da su teški metali kao što su olovo i živa povezani s urođenim defektima i oštećenjem živčanog sustava kada dođe do nezdrave razine izloženosti.
Odgovorno recikliranje monitora od velike je važnosti zbog opasnih materijala koji su time spriječeni da negativno utječu na okoliš o kojem ovisimo. Iako elektronička oprema kao što je CRT monitor ne predstavlja opasnost po zdravlje kada se koristi od strane potrošača, ne bi se trebala bacati ili spaljivati na isti način kao organsko smeće, zbog potencijalno štetnih materijala u njoj. Postoje mnoge tvrtke koje provode recikliranje monitora na odgovoran način odvajajući opasne materijale za ponovnu upotrebu ili sigurno odlaganje.
Kada se monitor donese u pogon za recikliranje, može se obnoviti i prodati, ako se utvrdi da je još uvijek upotrebljiv. Ako nije, prolazi kroz proces koji se naziva de-proizvodnja, gdje se svodi na svoje izvorne sirovine. Neke korisne električne komponente mogu se sakupiti u sklopu recikliranja monitora, dok se materijali poput plastike, stakla i plemenitih metala podvrgavaju daljnjoj preradi. To uključuje usitnjavanje tih materijala u male komadiće i njihovo topljenje. Napredni sustavi za filtriranje zraka u mnogim objektima mogu postići ovaj korak bez ispuštanja toksičnih emisija u zrak.
Prilikom recikliranja elektronike koja može sadržavati povjerljive podatke, kao što su tvrdi diskovi računala i mobiteli, oni se ne smiju smatrati samo otpadom. Realnost je da su čak i obrisane datoteke i dalje prisutne na tvrdom disku sve dok se potpuno ne napišu. Tvrdi diskovi i drugi uređaji za pohranu podataka trebali bi biti potpuno uništeni kao dio procesa recikliranja, kako bi se izbjeglo ugrožavanje važnih osobnih podataka.