Ljudi proizvode suze iz raznih razloga. Neki od njih nemaju nikakve veze s razlogom zašto ljudi plaču. Ako režete luk ili patite od sezonskih alergija, vaše oči mogu biti pune suza. Ovo nije emocionalni plač, već je to čin očiju koji proizvode suze kako bi podmazali oči. Zapravo postoje tri vrste suza: bazalne, refleksne i emocionalne, koje se sve javljaju iz različitih razloga.
Bazalne suze se redovito puštaju kako bi vaše oči bile podmazane. Refleksne suze su one koje nastaju kada nadražujuće tvari smetaju našim očima. Emocionalne suze nastaju u zahvatu ekstremnih emocija: tuge, ljutnje, a ponekad čak i smijeha. Nadalje, skloni smo proizvoditi emocionalne suze kada se ozlijedimo, a neki istraživači sugeriraju da tijelo zapravo ne razlikuje emocionalnu i fizičku bol, čak i ako um može.
Postoje mnoge teorije o tome zašto ljudi plaču emocionalne suze. Jedan takav je da u suzama postoje proteini, koji su iste komponente u određenim hormonima. Jedan od najvećih od njih je prolaktin, prisutan u većim razinama kod žena nego kod muškaraca. Žene koriste prolaktin u velikim količinama dok doje, a u prvih nekoliko dana nakon rođenja djeteta, dojenje te bebe može izazvati vrlo jak emocionalni odgovor jer se razina prolaktina znatno povećava. Žene također izvještavaju da se osjećaju vrlo mirno, spavaju ili razmaknute tijekom prvih nekoliko tjedana nakon rođenja djeteta zbog visoke razine ovog hormona.
Ne samo da prolaktin stimulira laktaciju, već ima i ukupni umirujući učinak. Možda je slučaj da su prolaktin i drugi slični hormoni dio sustava regulacije raspoloženja. Kada osjetimo fizičku ili emocionalnu bol, ti hormoni se mogu stvarati i proizvoditi veće količine suza. Stoga ljudi plaču, a ovo oslobađanje može biti i smirujuće, pomažući da se vrati raspoloženje.
Također treba imati na umu da je plakanje prirodna oblast djeteta. Bebe dolaze na ovaj svijet i većina odmah počinje plakati (iako ne puste uvijek suze odmah), a koristit će ovaj komunikacijski uređaj za pre-jezični razvoj kako bi prenijele sve svoje želje. No, studije također pokazuju da se plač dječaka može zanemariti dulje, a posebno u određenim kulturama, plač djevojčica se odmah rješava. Od rođenja nas mogu poučavati da se plač odmah nagrađuje ili da je beznačajan, ovisno o našem spolu.
Plaču li ljudi kao odrasli može imati mnogo veze s načinom na koji njihovo društvo tretira suze. U mnogim društvima suze su kod muškaraca prihvatljive samo u nekoliko navrata, možda na sprovodu. Ovo je doista žalosno; posebno kada se dječacima kaže da ne plaču redovito, a mnogi muškarci su se osjećali odsječeni od izražavanja emocija tuge koje bi im mogle pomoći da zaliječe emocionalne rane. Umjesto toga, ljutnja postaje preferirana emocija jer je više “muška”, a muškarci će možda morati jako dugo i naporno raditi kako bi pristupili tuzi iza bijesa.
Žene, naprotiv, mogu lakše plakati ne samo zato što oslobađaju više prolaktina, već zato što konvencionalno njihovo društvo prihvaća njihov plač. Kada ljudi plaču, posebno žene, mogu se smatrati “emotivnim” kao da je to negativna karakteristika. S druge strane, većina terapeuta će istaknuti da je plakanje vjerojatno izvrstan način za oslobađanje emocionalnog odgovora i vraćanje uma na mirnije mjesto. Muškarac koji zatrpava svoje emocije može u konačnici biti negativnije emocionalniji od žene koja pusti svoje emocije napolje u oslobađanju plača.
Unatoč ovim teorijama, ne postoji jedinstven odgovor zašto ljudi plaču od emocionalne i fizičke boli. Punjenje suznih kanala neisplakanim suzama mnogo je lakše objasniti kada vam nešto muči oči. Ipak, postoji sugestija da postoje razlozi zbog kojih ljudi plaču i prirode/njegove. Žene mogu imati više prolaktina, ali u nekim kulturama muškarce se može naći kako plaču i jecaju jednako otvoreno kao i žene. Mogu postojati evolucijske, kulturološke i fiziološke komponente koje sve zajedno objašnjavaju naše suze. Ono što se razumije je da je plakanje, posebno u razdobljima tuge ili jakih emocija, često emocionalno korisno, sve dok se osoba ne osjeća krivom jer je pokazala takvu emociju.