Publika plješće ili plješće na kraju izvedbe kako bi izrazila pohvalu. Iako je pljesak postao uobičajen na kraju svih nastupa, posebno glasno ili neprekidno pljeskanje smatra se visokom pohvalom. Povijest upotrebe zvuka za izražavanje uvažavanja seže stoljećima, s različitim kulturama koje su imale prevladavajuću tradiciju oko pljeska.
Korijen riječi za “pljesak” je applaudere, latinska riječ koja znači udarati ili pljeskati. U rimsko doba, blagi izraz zadovoljstva mogao je biti ograničen na pucketanje prstima ili tapšanje po ruci. Oduševljeni odgovor na izvedbu uključivao bi snažno pljeskanje, uzastopno udaranje dlanova zajedno kako bi se stvorila glasna buka. Općenito, pljeskanje je vrlo brzo i aritmično, osim u slučajevima kada publika može pljeskati kako bi otkucala vrijeme s glazbenim izvođačem, kao što je slučaj na nekim folklornim koncertima.
Neka pravila reguliraju pljeskanje na nastupima. Po dogovoru, publika treba pričekati da plješće dok se izvedba ne završi. Tijekom kazališne predstave na to će ukazivati zavjesa, postupak u kojem se glumci postrojavaju na pozornici i naklanjaju. Na koncertu ili glazbenom nastupu kraj možda nije sasvim jasan. Općenito je pravilo, pričekajte dok se kućna svjetla ne počnu podizati kako biste pljeskali ili dok dirigent ne odloži palicu i nakloni se. Publika ne smije pljeskati tijekom ili između pokreta ili radnji, jer to može poremetiti izvođače.
Ponekad će publika pljeskati u iščekivanju. Poznatim dirigentima obično se plješće dok stupaju na pozornicu, a govornicima i političarima se često plješće prije nego što počnu. Također se događa i pljeskanje tijekom razgovora kako bi se izrazilo slaganje ili pohvala za argument ili izjavu. Međutim, ponekad će se od publike tražiti da se suzdrži od pljeskanja dok se govor ili rasprava ne završi, kako se događaj ne bi odugovlačio.
Klaka je, inače, skupina ljudi unajmljenih da plješću tijekom nastupa. Prvobitno su claques angažirali izvođači koji su bili zabrinuti zbog mlakog prijema. U modernim izvedbama, klaka se ponekad koristi kako bi se publika uputila kako bi znali kada je pljeskanje prikladno. Budući da je mnoga koncertna publika mnogo manje kulturna nego što je bila, pitanje pljeska koji se probija usred velikog koncertnog pokreta mnogo je veće, što dovodi do potrebe za znakovima koji upućuju na to kada je pljeskanje dopušteno.