Godine 1989., nakon opsežnog policijskog ispitivanja, pet tinejdžera je priznalo da su silovali džogericu u Central Parku. Mladići, koji su postali poznati kao Petorica Central Parka, kasnije su se odrekli svojih priča, ali su ipak proglašeni krivima. Kada je serijski silovatelj priznao zločin 2002., što je potvrđeno DNK dokazima, njih petorica su oslobođena optužbi – i platili su 41 milijun dolara u nagodbi s New Yorkom. Ali zašto bi netko priznao nešto što nije učinio? Kanadski istraživači koji su proučavali ovaj fenomen 2015. godine otkrili su da se nevini ljudi lako mogu uvjeriti da su počinili zločin kad su bili mladi, nakon samo nekoliko sati rasprave isprepletene stvarnim činjenicama. Zapravo, 71 posto sudionika studije razvilo je lažno sjećanje na zločin, a više od polovice onih koji su rekli da su nekoga napali stvorili su lažna sjećanja na svoje odnose s policijom – od čega se ništa nije dogodilo.
Anatomija lažnog priznanja:
Istraživači su rekli da je korištenje istinitih detalja u njihovim lažnim izvještajima – poput imena stvarnog prijatelja – pomoglo ispitanicima da vjeruju da su izmišljene priče iz prošlosti uvjerljive i istinite.
Drugi zločini visokog profila, poput otmice Lindbergha 1932. i ubojstva JonBenéta Ramseya 1996., doveli su do mnoštva dobrovoljnih lažnih priznanja.
Neki ljudi priznaju kako bi privukli pažnju. Drugi se povlače kad se suoče s iscrpljujućim ispitivanjem, kako bi umirili ispitivača ili samo kako bi ga zaustavili. Drugi su zapravo uvjereni da su krivi.