Zašto neki ljudi imaju problema s pokazivanjem naklonosti?

Postoje mnoge teorije o tome zašto ljudi imaju problema s iskazivanjem naklonosti, a također i kulturološke studije o tome kako različite skupine pokazuju naklonost. Medicinski istraživači mogu se usredotočiti na određene skupine koje imaju izuzetno teško vrijeme s bilo kakvim iskazima privrženosti, poput autistične djece ili djece i odraslih s različitim stupnjevima poremećaja temeljenih na autizmu. Značajan problem s većinom ovih studija i teorija je taj što je samu naklonost teško definirati.

Zahvaća li ljubav prema mužu ili ženi velikim neurednim poljupcem, grljenjem vaše djece ili govoreći roditeljima da ih volite? Je li ljubav prisjećanje na godišnjice, biranje promišljenih darova, stvarno slušanje druge osobe ili tapšanje psa po glavi? Naše različite definicije onoga što čini ljubazno ponašanje mogu činiti vrlo izazovnim objasniti zašto neki ljudi imaju problema s pokazivanjem privrženosti; ono što se jednoj osobi čini problemom može se drugoj osobi činiti kao razumna razina naklonosti. Za potrebe ovog članka, razmotrimo naklonost kao male ili velike fizičke geste koje prenose emociju, zagrljaj, milovanje, poljubac, tapšanje po ramenu itd.

Neke teorije sugeriraju da su takve geste naklonosti često određene našim stupnjem skrbi kao djece. U obiteljima ili kulturama gdje je naklonost uobičajena, ljudi će češće pokazivati ​​naklonost. Drugi također sugeriraju rodnu razliku, posebno u mnogim zapadnim kulturama, između pokazivanja naklonosti dječacima i djevojčicama. Djevojčice mogu dobiti više ljubavi od dječaka, posebno kada su emocionalno uznemirene. Dječacima se, naizmjence, može reći da se očvrsnu kada traže ljubav, na primjer kada su ozlijeđeni. Iako mislimo da smo se riješili ovih rodnih razlika, dokazi o suprotnom dostupni su u raznim studijama; još smo tvrđi prema dečkima.

To može biti jako važno kada dječaci i djevojčice odrastu, jer će djevojčice očekivati ​​veći stupanj naklonosti od dječaka, koji su odgajani da daju manje. Žene će tvrditi da njihovi muževi imaju problema s iskazivanjem privrženosti, a muškarci se zapravo mogu žaliti da njihove žene pokazuju previše. Studije o lezbijskim i gay parovima uključuju neka zanimljiva otkrića o privrženom ponašanju istospolnih parova. Uglavnom, lezbijski parovi imaju tendenciju davati i pokazivati ​​više naklonosti nego gay muški parovi, što može argumentirati da su muškarci naučeni da budu manje privrženi. Zasigurno postoje iznimke i brojni divno privrženi mužjaci, i manje privržene ženke.

Postoje i drugi razlozi zbog kojih ljudi mogu imati poteškoća u pokazivanju naklonosti. Ljudima koji su doživjeli seksualno ili fizičko zlostavljanje može biti vrlo teško primiti ili dati naklonost, čak i vrlo jednostavne stvari poput milovanja ili zagrljaja. Za ove ljude, dodirivanje je samo po sebi postalo kršenje sebe i ne žele primiti dodirivanje, niti ga dati i možda ih se smatra i zlostavljačima.

Jednostavnije rečeno, neka djeca su manje naviknuta na ljubav od druge. Roditelji mogu voljeti svoju djecu, ali imaju problema s pokazivanjem naklonosti jedni prema drugima ili djeci. To ne znači da ti roditelji manje vole svoju djecu; to jednostavno znači da se fizička naklonost rjeđe izražava u domu. Općenito, ono što vam se prikazuje kao dijete obično ima utjecaj na ponašanje odraslih; stari argument njegovanja, a svakako i razlika u kulturološkim pogledima na naklonost dolaze u igru.

S obzirom da se toliko toga danas pokazalo da ima genetsku osnovu, mnogi ljudi postavljaju pitanje jesu li problemi u pokazivanju naklonosti možda u genima. Istraživanja o autizmu, iako genetska osnova za ovo stanje nije jasno utvrđena, jasno pokazuju da su mnoga od te djece potpuno odsječena u svojoj sposobnosti pokazivanja naklonosti. Neki se pomaknu i kažu da su neki ljudi jednostavno “namješteni” da budu manje privrženi od drugih. Snažna kulturološka pravila o iskazivanju naklonosti i njegovanju mogu imati tendenciju da otkriju ono što je već genetski predodređeno. Čak i najprivrženiji roditelji možda neće proizvesti najprivrženiju djecu ako postoji genetski čimbenik koji određuje manji stupanj naklonosti.

Možete li riješiti takav problem? Sigurno postoji mnogo stručnjaka za mentalno zdravlje i bračnih i obiteljskih savjetnika koji vjeruju da možete, kada stanje nije medicinsko. Ljudi će možda moći naučiti pokazivati ​​naklonost, iako u početku to može izgledati neprirodno ili prisilno. Za one s poteškoćama u pokazivanju privrženosti, osobito kada to postane problem u vezama u paru ili u roditeljstvu, možda bi bilo vrijedno proći kroz ovu neugodnu fazu kako bi poboljšali odnose. To može biti vrlo istinito kada su druge strane u vezi nezadovoljne razinom ljubavi koju primaju.