Šparoge – zeleno povrće koje pripada obitelji ljiljana – ima jednu ozloglašenu nuspojavu za neke goste koji ih jedu dovoljno. Unutar pola sata konzumiranja, neki ljudi primjećuju da im je urin dobio vrlo oštar miris, često u usporedbi s trulim kupusom, amonijakom ili pokvarenim jajima. Učinci šparoga na mokraću općenito su prolazni i bezopasni, ali to nije nužno najbolji trenutak potrošača, s obzirom na izlučivanje tijela.
Dobra vijest je da šparoge ne utječu na sve na ovaj način. Studije provedene o fenomenu “mokraće od šparoga” (zar vam nije drago što se niste dobrovoljno prijavili!) pokazuju da je otprilike 40 do 50 posto testiranih razvilo karakterističan miris. Začudo, postoji i dio stanovništva koji ne može namirisati sumporne pare urina protkanog šparogama. Vjeruje se da su i stvaranje mirisnog urina i sposobnost mirisanja temeljene na genetici. Samo oni s određenim genom mogu razgraditi kemikalije unutar šparoga na njihove smrdljive komponente, a samo oni s odgovarajućim genom mogu nanjušiti rezultate te kemijske razgradnje. Štoviše, te dvije sposobnosti nisu uvijek utjelovljene u jednoj osobi. Odnosno, oni koji ga proizvode, ne mogu ga uvijek namirisati, a oni koji ga mogu namirisati ne moraju ga nužno i proizvesti.
Znanstvenici još uvijek nisu sasvim sigurni koji skup kemijskih spojeva sadržanih u hranjivom proljetnom povrću zapravo uzrokuje smrdljivo mokraći. Same stabljike ne dobivaju sličan miris kao što su pripremljene, tako da što god se dogodi najvjerojatnije će se dogoditi nakon gutanja. Stručnjaci vjeruju da oni s određenim genom proizvode probavni enzim koji razgrađuje šparoge na različite kemijske spojeve. Jedan od tih spojeva zove se metil merkaptan, što je ista kemikalija koja tvoru daje obrambeni miris. Jedna teorija sugerira da se povrće brzo razgrađuje u tijelu i da enzim oslobađa metil merkaptan, koji na kraju prolazi kroz bubrege i izlučuje se kao otpadni proizvod u urinu.
Drugi sugeriraju da miris stvaraju drugi kemijski spojevi zvani tioesteri. Postoji i spoj nazvan šparogena kiselina, koji se, začudo, ne nalazi prvenstveno u šparogama. Ako se ovi spojevi razgrade i pomiješaju s genetski stvorenim enzimom, rezultat bi mogao biti urin jakog mirisa. Ovaj se miris zapravo smatra dobrom viješću, jer dokazuje da bubrezi šparoga funkcioniraju kako bi trebali.