Prema nekim studijama fobije, procjenjuje se da 20 do 30% cjelokupne populacije klaunove smatra zastrašujućim ili barem malo uznemirujućim. Određeni segment te skupine smatra ih dovoljno zastrašujućim da izazovu napade panike, tjeskobe i druge fobične reakcije. Strah od klaunova naziva se coulrophobia, od grčke riječi za “ud”, što je iznenađujuće. Povezanost s klaunovima i spravama kao što su štule najvjerojatnije je inspirirala naziv za to stanje. Postoji niz teorija zašto ih ljudi smatraju zastrašujućim, uključujući strah od skrivenog lica i zastrašujuće medijske prikaze.
Jedna uobičajena teorija uključuje vezu između prisutnosti klaunova i osobne traume pretrpljene tijekom ranog djetinjstva. Za malo dijete cirkus može stvoriti osjetilno preopterećenje svim svojim neobičnim prizorima, zvukovima i mirisima. Kada profesionalni klaunovi započnu svoju rutinu, dijete lako može biti preplavljeno nadrealnošću svega toga. Teška šminka, šareni kostimi i prevelika protetika pomažu prikriti prave emocije i namjere izvođača, što može biti vrlo uznemirujuće za dijete.
Postoji i koncept uloge klaunova u društvu. Prema utvrđenim “pravilima”, djeca imaju pravo ponašati se kao djeca, a odrasli su dužni ponašati se kao odrasli. Neki ljudi smatraju da su klaunovi strašni jer su odrasli kojima je dopušteno, čak i ohrabreno, ponašati se kao djeca. Ako klaunovi nisu ograničeni istim društvenim normama kao i njihova publika, mogli bi biti sposobni raditi i druge stvari osim zabavljanja gomile. Podsvjesni strahovi od zlostavljanja od strane maskiranog ili prikrivenog napadača mogu biti jedan od razloga zašto neki ljudi imaju taj strah.
Klaunovi se često prikazuju kao emocionalno nestabilni ili čak psihotični u mnogim oblicima medija. Ideja “klauna ubojice” desetljećima se koristi u horor filmovima i romanima, a fotografije serijskog ubojice Johna Waynea Gacyja kao klauna objavljivane su mnogo puta. Klaunovi su također često prikazani kao emocionalno konfliktni, projicirajući lažni dojam sreće svojoj publici, dok skrivaju veliku osobnu bol. Ove slike mogu usaditi osjećaj užasa ili straha kod dojmljive djece, što zauzvrat može dovesti do kurofobije kasnije u životu.
Nisu svi ljudi klaunovi zastrašujući, a neki ih samo smatraju dosadnim ili nesmiješnim. Velik dio klaunovskog humora trebao bi biti širok i fizički, zajedno s šalama i pitama u lice. Interakcija s članovima publike, koja često uključuje činove ponižavanja, mogla bi biti još jedan razlog zašto neki ljudi ne vole klaunove. Osjećati se poniženim ili ismijanim u javnosti može biti vrlo traumatično iskustvo za neke ljude, čak i ako su postupci izvođača učinjeni u ime komedije. Mnogi članovi publike strahuju od ideje da postanu dio čina, pa bi asocijacija na javno ruganje i klaunove mogla ostaviti dugotrajan ožiljak na psihi osobe.
Postoje stvarni centri za liječenje koji su specijalizirani za liječenje coulrofobije i drugih neobičnih društvenih fobija. Liječenje obično uključuje intenzivno osobno savjetovanje ili psihoterapiju, zajedno s grupnom terapijom i programom desenzibilizacije pod nadzorom koji uključuje prave klaunove. Osobe koje pate od prave fobije često doživljavaju iste socijalne anksioznosti kao i agorafobici, ostajući u zatvorenom prostoru radije nego riskirati slučajni susret s klaunom ili vidjeti slike klaunova na javnim mjestima.