Asonanca, ili umjetnost slaganja samoglasnika u redovima teksta, koristi se u poeziji uglavnom za proizvodnju specifičnih zvučnih kombinacija koje pokreću književne ili slušne asocijacije kod slušatelja i čitatelja. Asonanca se može koristiti kako bi pjesma zvučala drugačije, a također i da bi se pružile “naznake” za književni simbolizam. Uz asonancu, pisci također koriste različite vrste suglasničkih obrazaca u poeziji, uključujući aliteraciju ili slaganje suglasnika na počecima riječi.
Jedna od glavnih upotreba asonance u pjesmama je da pomogne tekstu da “teče”, uglavnom iz slušne perspektive. Odabir slažućih samoglasnika daje pjesničkoj liniji neku vrstu modernog zvuka koji može biti pristupačniji čitateljima s “glazbenim uhom” ili drugima koji cijene fonetski ton u poeziji. Flow je element modernih vrsta poezije, na primjer, u stream-of-consciousness ili “beat” poeziji, stilovima pod utjecajem modernijeg načina razmišljanja o stihu.
Drugi način korištenja asonance u pjesmama je korištenje slažućih samoglasnika u važnim riječima, općenito u imenicama, kako bi se potaknula povezanost između dviju ideja. Na primjer, ako pisac kombinira dvije asonantne riječi poput “kukuruz” i “jutro”, to može pomoći u stvaranju svojevrsne suptilne veze između te dvije stvari. Ova ideja funkcionira i s vlastitim imenicama.
Neki pisci također mogu koristiti asonancu u pjesmama za stvaranje redaka “svijetlog zvuka” ili drugih jasno toniranih stihova. Redak poput “cvjetovi jabuke umotani u saten” ima neku vrstu svijetlog tona kada se izgovori naglas, oslanjajući se na “svijetli” kratki zvuk “a”. Ovo je još jedan način na koji ova književna konvencija može biti od koristi u stvaranju poezije koja zvuči jednako dobro kao što izgleda na stranici.
Asonanca je osobito učinkovita za pjesme koje su napisane za “čitanje” ili za izvođenje. Za razliku od tradicionalnih oblika poezije koji se prvenstveno čitaju, poeziju izvedbenog tipa potrebno je pisati s pažnjom za njezinu verbalnu formu. Tamo gdje metode suglasnika kao što je aliteracija imaju tendenciju da imaju raznolikije namjene u poeziji, asonanca u pjesmama uglavnom se odnosi na ideju “vizualno izraženog” metra.