Asonanca je retoričko sredstvo koje se često koristi u poeziji i prozi kako bi se slikama u njima dodao dublji osjećaj značenja. Obično se definira kao ponavljanje samoglasnika unutar riječi ili slogova. Na primjer, riječi “čekaj” i “ostani” pokazuju međusobnu asonancu jer obje sadrže isti unutarnji samoglasnički zvuk.
Ovo književno sredstvo razlikuje se od rime po tome što rima obično uključuje upotrebu sličnih suglasničkih glasova na krajevima riječi. Pisci općenito koriste asonancu kako bi njihove slike izgledale življe, kako bi pomogli čitateljima uvući čitatelje u priču ili dodali osjećaj muzikalnosti pjesničkom ili proznom djelu. Vjeruje se da čitatelji smatraju da je ponavljanje sličnih samoglasnika unutar riječi i slogova utješno i privlačno.
Kaže se da uporaba ponovljenih samoglasnika unutar riječi i slogova privlači uho čitatelja i uspostavlja umjetnički autoritet pisca. Asonanca se često nalazi u poeziji, gdje općenito pomaže da stih teče glatko. Općenito se ne smatra elementom pjesničke forme ili strukture. Umjesto toga, češće se smatra dodatnim poetskim procvatom. Općenito se smatra da upotreba asonance u poeziji daje pjesniku više kreativne slobode i može dopustiti pjesniku da stvori iluziju strukture u poeziji slobodnih stihova, koja obično ne slijedi pjesničke konvencije kao što su forma ili struktura.
Pisci obično koriste asonancu u sprezi s raznim drugim književnim i retoričkim sredstvima, kao što je konsonancija, ili ponavljanje suglasničkih glasova unutar riječi ili sloga, te aliteracija ili ponavljanje suglasničkih glasova u početnim slogovima riječi. Prozaisti često koriste retorička sredstva poput ovih kako bi njihova proza zvučala poetičnije. Asonanca može pomoći piscima proze da prenesu implicirana značenja svojih riječi, da izraze raspoloženja i emocije koje možda nisu odmah očite iz rječničkih definicija samih riječi.
U dječjoj književnosti i poeziji često su posebno popularni literarni uređaji kojima se manipulira zvukovima riječi. Dječje pjesmice mogu sadržavati i asonancu, kao što je klasik “Ona prodaje školjke uz morsku obalu”. Rime poput ovih općenito također koriste elemente aliteracije i konsonancije. Vjeruje se da ponavljanje suglasnika i samoglasnika korištenjem ovih književnih sredstava pridonosi zabavnoj vrijednosti književnosti, poezije i pjesmica za djecu.