Pro forma financijski izvještaj je onaj koji jednostavno predstavlja računovodstvene procjene oblikovane u standardne financijske izvještaje. Odabir najboljeg pro forma formata ključan je za donošenje informiranih odluka na temelju računovodstvenih procjena i pro forma izvještaja. Nekoliko čimbenika koji pomažu poduzeću da odluči o najboljem formatu pro forme uključuju dostupne računovodstvene informacije, upotrebu za pro forma izvještaje i pojedince koji zahtijevaju specifične podatke iz računovodstvenih procjena. U nekim slučajevima, državni regulator može imati zahtjeve i ograničenja u pogledu pro forma izjava koje tvrtke pripremaju. Ovi zahtjevi mogu utjecati samo na ograničen broj tvrtki, poput onih koje su u javnom vlasništvu.
Nisu svi računovodstveni sustavi isti, kao što ni poslovna aktivnost ili postupci u tvrtki neće biti isti u određenoj industriji. Stoga računovodstveni inputi koje tvrtka ima mogu uvelike utjecati na vrstu pro forma formata koji računovodstveni sustav koristi za te izvještaje. U pitanju je količina podataka koja je potrebna za predstavljanje najtočnije pro forma izjave u tvrtki. Na primjer, pro forma izjava može biti potrebna samo šest ili osam mjeseci; ove izjave zasigurno zahtijevaju manje unosa nego izjava za 12 ili 18 mjeseci. Točnost kratkoročnih izvještaja također može biti manje važna od onih dugoročnih izvještaja.
Drugi važan čimbenik za odabir pro forma formata financijskih izvještaja je korištenje dokumenata. Odjelu je sigurno potrebno manje informacija od glavnog direktora ili drugih rukovoditelja, koji žele više informacija o svim odjelima i poslovnim aktivnostima. Voditelju odjela mogu biti potrebne informacije samo o proizvodnoj djelatnosti unutar njegovog odjela. Opet, ovi podaci zapravo mogu biti više menadžerske prirode nego financijski, barem u smislu računovodstva i postojećih sustava za mjerenje financijske aktivnosti. Korištenje ovih izjava je možda najvažniji faktor za format pro forma.
Uz korištenje pro forma izjava, za pro forma format važni su i pojedinci koji donose odluke. Na primjer, nižem voditelju odjela nisu potrebne sve informacije koje su potrebne višem menadžeru ili izvršnoj vlasti. Razdvajanje dužnosti može pomoći u ograničavanju količine informacija jedne pozicije ili pojedinačnih potreba u smislu računovodstva. Većina tvrtki nije spremna davati financijske procjene pojedincima bez razloga. Time se štiti i održivost i istinitost poduzeća.