Koncept uloge glazbe kao diskursa izvorno je proizašao iz spoznaje da glazba stimulira organe u uhu, te se u tom smislu uklapa u definiciju diskursa ili jezika jer prenosi informaciju pronicljivom slušatelju. Sposobnost glazbe da pojača emocionalna stanja kao što su spokoj, žaljenje ili bujnost navela je neke istraživače da glazbeni diskurs nazovu “glazbom emocija”. Većina stručnjaka smatra da je glazba kao diskurs izrazito subjektivna, a njezina interpretacija može biti promijenjena kulturom, kvalitetom i osobnim emocionalnim sastavom. Na primjer, ako razred učenika sluša Beethovenovu Sedmu simfoniju, netko bi to mogao smatrati melankoličnim, jedan može biti ganut do suza radosnica, a treći može biti dobronamjeran. Zapravo, studije pokazuju da neki ljudi imaju značajan nedostatak sposobnosti slušanja glazbe, što ih, po svemu sudeći, čini gluhima na glazbu kao diskurs, kao što bi slijepa osoba bila na pisanu riječ.
Još jedan put koji treba istražiti u ulozi glazbe kao diskursa je usporedba s fizičkim pisanim jezikom, posebice sintaksom. Najočigledniji odnos glazbe prema jeziku proizlazi iz sustavnog povezivanja značajnih zvukova, slično fonema u kulturama diljem svijeta. Specifični tonovi inherentni su gotovo svim etabliranim kulturama, što sugerira da je tonalitet primitivna poveznica s glazbom kao univerzalnim fenomenom koji koristi mnoge iste umjetničke izvedbe i iskonske ljudske zvukove. Tradicionalna teorija glazbe također se podučava u retorici koja nedvojbeno rezonira s jezičnom strukturom. Koristi pojmove kao što su segment, fraza i rečenica kada opisuje pisanje i učenje sviranja glazbe. Glazbeni zapisi se pišu i čitaju na isti način na koji bi se esej prenosio i na papiru.
Neki muzikolozi, poput Derycka Cookea u Engleskoj, predlažu da je tonska glazba, osim što je medij kojim se doživljavaju i izražavaju emocionalne varijacije, strogo kodificiran sustav jezika i komunikacije. Ističe da doživljaj glazbe nije tako subjektivan kao što vjeruje većina istraživača. Cooke i drugi istraživači, koji podržavaju glazbu kao diskurs koji može stajati samostalno kao cjelovit komunikacijski sustav, tvrde da svaki stupanj na danoj ljestvici označava određenu nijansu emocije i izaziva preciznu reakciju ljudi iz suprotnih kultura. Na primjer, u ovoj predloženoj ulozi glazbe, istraživači potvrđuju da se može pokazati da povećanje visine tona u maloj skali izaziva uzbuđene i agresivne osobne afirmacije. Drugi koncept koji je na čelu muzikologije je definicija glazbenog diskursa kao jezika za koji ne postoje poznate riječi; vrsta kolektivne poezije rođene iz ljudske sposobnosti za duboke emocije.
Voditeljstvo i mentorstvo studenata glazbenika usko je povezano s ulogom glazbe kao diskursa. Neki profesori tvrde da je funkcija glazbenog jezika kao umjetničke forme ispričati ili podsjetiti na iskustvo iz prošlosti ili možda potaknuti kreativne pothvate u budućnosti. U tom smislu, glazbeni se diskurs može smatrati ne samo glazbom ili jezikom, već kao vlastitim stvorenim entitetom, koji je sposoban prenijeti jedinstveno implicitno značenje za slušatelja i izvođača.