Upravljanje osobljem u vladi ne razlikuje se od upravljanja osobljem u privatnom poduzeću. Njegova je svrha pronaći pojedince koji mogu biti učinkoviti zaposlenici, ponuditi mogućnosti zaposlenicima da nauče vještine i uspiju te stvoriti cijenjenu radnu snagu koja se proteže izvan javnog sektora. U nekim slučajevima, tok misli može biti da bi vlada trebala biti model poslodavca, prezentirajući odgovarajuće postupke za upravljanje privatnim poslovnim osobljem. U najmanju ruku, javni sektor bi trebao ponuditi neke mogućnosti pojedincima za rad u okruženju koje se ne temelji na dobiti. Ukratko, ove pozicije mogu biti više o služenju drugima nego o unosnim prihodima.
Državne agencije trebaju osobe koje mogu obavljati administrativne poslove unutar organizacijskog okruženja. Poput privatnih poduzeća, svaka državna agencija odgovorna je za zapošljavanje učinkovitih zaposlenika. Iako upravljanje osobljem u vladi može započeti s jednom agencijom odgovornom za pronalaženje potencijalnih kandidata, svaka agencija donosi vlastite odluke o zapošljavanju. To omogućuje agenciji da pronađe najbolje prikladne kandidate za pozicije, pri čemu se odluke često temelje na znanju, vještinama i sposobnostima koje pojedinac donosi na posao. Druge karakteristike – poput osobnosti – također mogu biti razmatrane za određene pozicije.
Svrha posla nije samo osigurati naknadu za rad, iako neki zaposlenici jednostavno mogu biti zadovoljni ovim dogovorom. Menadžment osoblja u vladi također može predstavljati određene poslove kao priliku za pojedinca da uspije na način koji drugdje nije moguć. Na primjer, strane agencije za pomoć mogu predstaviti liječničke ili medicinske sestre zemljama trećeg svijeta kao priliku za promjenu svijeta. To stvara nematerijalne koristi koje su često nemjerljive u usporedbi sa standardnim poslom u privatnom sektoru. Ove i druge pozicije ne predstavljaju samo priliku za učenje vještina i poboljšanje osobnog znanja, već i osjećaj da se radi nešto više od prikupljanja plaće.
Zapošljavanje u javnom sektoru mora biti više od rada u državnom okruženju. Pojedinci koji rade u javnom sektoru trebali bi razumjeti da je upravljanje osobljem u vladi također osposobljavanje tih pojedinaca za uspjeh negdje drugdje. Na primjer, svaka bi vladina agencija trebala raditi normalan dan i prezentirati određene smjernice za prihvatljiv rad. Razumna očekivanja — zajedno s povremenim bonusima ili povećanjem naknada — omogućuju državnim zaposlenicima da razumiju kako funkcioniraju druga radna mjesta. Upravljanje osobljem u vladi se tada može reorganizirati bez straha da otpušteni radnici neće moći uspjeti negdje drugdje ako je potrebno.