Diskurs je više od opuštenog razgovora ili verbalne razmjene ideja; predstavlja prošireni i formalni izraz misli o određenoj temi. Mnogi suvremeni pristupi proučavanju diskursa najčešće su utemeljeni u humanističkim znanostima, posebice u lingvistici, komunikacijskim studijama, književnosti i filozofiji, kao iu znanstvenim disciplinama utemeljenim na čovječanstvu kao što su antropologija, sociologija i neuroznanost. Svaka disciplina ima vlastitu definiciju i interpretaciju diskursa unutar konteksta svog predmeta. Mnoge discipline – kao što je lingvistika – imaju višestruke i često proturječne teorije. Stoga su najučinkovitiji pristupi proučavanju diskursa iz konteksta određene discipline.
U renesansnoj Europi 17. stoljeća na diskurs se gledalo kao na učenu raspravu – bilo da je napisana ili govorna – o važnoj temi, posebice onoj koja je imala političke, vjerske, književne ili filozofske implikacije. Naglasak u različitim pristupima diskursu u to vrijeme bio je na aktualnom sadržaju. Zapravo, pojam “diskurs” bio je u osnovi sinonim za “disertaciju” ili “traktat”. Da bi se proučio diskurs, ispitali su se argumenti i ideje iznesene u govoru ili traktu. Daleko od toga da je arhaičan, ovaj pristup proučavanju diskursa je živ i zdrav u mnogim disciplinama, posebice književnosti, filozofiji i političkim studijama.
Rani lingvisti proglasili su diskurs jednostavno dio jezika koji je bio duži od rečenice, ali mnogi moderni lingvisti koriste analizu diskursa kako bi sustavno proučavali oblike i funkcije diskursa. Unutar tih dionica jezika nalaze se, prema analitičaru diskursa, prepoznatljive vladajuće pravilnosti ili obrasci različiti poput otisaka prstiju. Pristupi analizi diskursa mogu uključivati različita jezična ponašanja, kao što su struktura rečenice, izbor riječi i obrasci izgovora, ili stvari kao što su govorni susreti i strategije semantičkog povezivanja. Lingvistika je također evoluirala u veću i raznolikiju disciplinu; interakcijska sociolingvistika — koja, između ostalog, nastoji razumjeti multikulturalnu kontekstualizaciju — samo je jedna od grana koja proučava pristupe diskursu.
Unutar područja društvenih znanosti, diskurs se obično smatra društvenom praksom koja se razlikuje po svojoj namjeri. Nadalje, diskurs nije samo nešto izgovoreno ili napisano, on također pretpostavlja i govornika i slušatelja koji su, u određenom smislu, objekti. U tom smislu, ne samo da diskurs ima objekt, on je također usmjeren na ili na drugi objekt. Oblik koji diskurs poprima može biti gotovo sve izgovoreno ili napisano, uključujući poeziju i prozu. Diskurs može uključivati politički govor, pjesmu, esej ili čak hvalospjev na grobu.
Jedan od prevladavajućih pristupa analizi diskursa, razvijenih 1960-ih, je teorija govornog čina. U svojoj srži, teorija govornog čina postulira da kada se pisac ili govornik upusti u diskurs, on ili ona čini nešto izvan pukog korištenja riječi za prenošenje značenja. Ovo “raditi nešto” nije tako jednostavno kao stavljanje olovke na papir ili vokalizacija i gesta.
Teorija govornog čina tiče se stvaranja dinamike radnje-reakcije između govornika/pisca i slušatelja/čitatelja. Na primjer, pretpostavlja se da učinkovit govorni diskurs ima mjerljivu snagu koja će imati posljedični učinak na slušatelja. Rečenice, prema teoriji govornog čina, čine više od govorenja stvari – one čine stvari.