Biološko oružje je oružje napravljeno od živih organizama koji su štetni za ljude, životinje ili usjeve. Upotreba takvog oružja u ratu zabranjena je Ženevskim protokolom 1925., a dodatno ograničena Konvencijom o biološkom oružju i toksinima 1972. Potpisnici ovih sporazuma ne bi trebali proizvoditi, skladištiti ili istraživati biološko oružje, iako su neki flagrantno ignorirali te zabrane, tvrdeći da se moraju zaštititi od nacija koje nisu potpisale ove sporazume.
Sve vrste stvari mogu se koristiti kao biološko oružje, uključujući bakterije, gljivice i viruse. Općenito, dobrog kandidata je lako raspršiti, izuzetno robustan i smrtonosan čak i u malim dozama, po mogućnosti s dovoljno dugim razdobljem inkubacije da izloženi ljudi dođu u kontakt s onima koji nisu bili izloženi, čime se osigurava da biološko oružje će prodrijeti duboko u naciju ili vojsku. Većina biološkog oružja također se može raspršiti, budući da je to najučinkovitiji način isporuke.
Iako ljudi mogu razmišljati posebno o stvarima poput naoružanih velikih boginja, ebole i antraksa kada čuju izraz “biološko oružje”, biološki rat je zapravo prastar. Ljudi su kroz povijest pokazali veliku kreativnost sa štetnim biološkim agensima. Asirci su, na primjer, zagađivali neprijateljske bunare ergotom kako bi izazvali halucinacije, dok su Grci bacali posude ispunjene zmijama otrovnicama na brodove neprijatelja. Tatari su bacali tijela žrtava kuge preko gradskih zidina, a Britanci su Indijancima dijelili deke zaražene velikim boginjama.
Također možete čuti da se biološki rat naziva “ratovanjem klica” zbog velikog broja klica koje se koriste za biološko oružje. Mnogi ljudi žestoko su kritizirali proizvodnju i razvoj biološkog oružja, tvrdeći da ono predstavlja ozbiljnu opasnost. Ako se puste, ti organizmi neće razlikovati prijatelja i neprijatelja, a također će preći granice, zagađujući zrak, tlo i vodu. Postoji ozbiljan potencijal da epidemija bjesni; ako se, na primjer, u Afganistanu pusti gljiva koja uništava pšenicu, brzo će se proširiti po cijeloj Aziji.
Neke su zemlje također izrazile zabrinutost za sigurnost objekata u kojima se provode istraživanja o takvom oružju. Kršenje sigurnosti u takvom objektu moglo bi, na primjer, dovesti do biološkog oružja u rukama terorista, dok bi nepoštivanje sigurnosnih protokola moglo rezultirati ispuštanjem biološkog agensa u okolno područje. Zbog svog potencijala da izazovu ozbiljnu štetu, biološki agensi se smatraju oružjem za masovno uništenje.