Cenzor je netko tko ima moć kontrolirati informacije uklanjanjem ili potiskivanjem onoga što se smatra neprihvatljivim. Materijal koji je cenzuriran može biti moralno problematičan, politički nekorektan, opasan za nacionalnu sigurnost ili nepoželjan po drugim osnovama, koje mogu biti javne i navedene ili privatne i nenavedene.
Riječ cenzor potječe iz starog Rima, gdje su dva magistrata bila zadužena za registraciju građana i njihove imovine – s pripadajućim zadaćama kao što je oporezivanje, a kasnije su u svoju nadležnost dodali i nadzor javnog morala. Ured cenzora prvi put je stvoren 443. godine prije Krista, a završio je 22. godine prije Krista preuzimanjem njihovih ovlasti od strane cara.
Rim, međutim, nije bio jedina civilizacija s cenzorskim uredom. U Kini u dinastijama Qin i Han od 221. pr. Kr. do 220. godine, cenzoru je dodijeljen zadatak da provjerava cara. Kasnije je ured djelovao u ime cara, tražeći službenu korupciju i loše upravljanu vladu. Na kraju je ured postao vladin ured s mnogo proširenim ovlastima, ali i dalje s pogledom na vladu, a ne na ljude. S rušenjem dinastije Qin 1911., uloga cenzora je prestala u Kini.
Slična uloga stvorena je u nekim drugim istočnoazijskim zemljama koje su se oslanjale na kineski sustav kao uzor. I korejska vlada i japanska vlada imale su cenzorske sustave. I druga društva su imala cenzore.
U vjeri je poznata uloga cenzora u Rimokatoličkoj crkvi. Djela koja imaju veze sa Svetim pismom ili su na neki način povezana s religijom, teologijom ili drugim usko povezanim temama pregledava cenzor, koji je ovlašten dati nihil obstat – prosudbu da “ništa ne ometa” rad od objave. Djelu tada biskup daje imprimatur
U Sjedinjenim Državama, Prvi amandman, načelo akademske slobode i Zakon o slobodi informacija nastoje zaštititi mnoge aktivnosti od cenzure. Ipak, određene su agencije i pojedinci ovlašteni cenzurirati u specifičnim i ograničenim situacijama.
Evo nekoliko primjera. Vojska može cenzurirati komunikaciju tajnih vojnih informacija; Federalna komisija za komunikacije može cenzurirati radijske i televizijske prijenose za koje se ocijeni da su opsceni; škole mogu kontrolirati određene vrste sadržaja u novinama koje učenici izdaju svojim financiranjem i pod njihovim pokroviteljstvom; ljudi koji neodgovorno koriste govor za klevetu, klevetu ili klevetu drugih mogu biti tuženi, što, zapravo, cenzurira određene vrste govora.