Drugi amandman Ustava SAD-a često se spominje kao davanje građanima prava na nošenje oružja. Tekst službenog primjerka kada se podijeli državama glasi na sljedeći način: “Dobro uređena milicija neophodna za sigurnost slobodne države, pravo naroda na držanje i nošenje oružja ne smije biti narušeno.” U verziji koju je prvi ratificirao Senat, iza riječi “oružje” stoji zarez.
U engleskoj povijesti postoji mnogo presedana da ljudi imaju pristup vlastitom oružju kao što je predviđeno u Drugom amandmanu. Od ljudi se očekivalo da se odazovu pozivu svojih kraljeva na vojnu službu i da donesu svoje oružje u bilo kakve ratove. Zapravo, držanje oružja u kasnom srednjem vijeku nije baš bilo pravo, već je umjesto toga bio uvjet. To se promijenilo u 17. stoljeću, kada su engleski građani morali imati vlasništvo nad određenom količinom imovine kako bi zadržali oružje, a zakon je dodatno proširen 1686. godine kada je kralj James II proglasio posjed oružja protestantima nezakonitim. Jamesova odluka nije poništena sve do kasnog 17. stoljeća.
Lako je shvatiti zašto bi američki imigranti, mnogi od njih protestanti, imali posebno važno pravo na nošenje oružja i bili su nestrpljivi da se ova odredba zajamči. U svojim ranim danima, zemlja koju su počeli kolonizirati imala je mnogo opasnosti i zahtijevala je lovačke vještine. I u Engleskoj i u Novom svijetu, međutim, postojao je strah od toga što bi se dogodilo da svi ljudi posjeduju ratno oružje. Nezadovoljstvo vladom je dovelo do nasilnog ustanka.
Jedno od drugih pitanja koje se bavi Drugim amandmanom jest da je američka vlada morala imati dobro uređenu miliciju kada je to potrebno. Nakon američkog revolucionarnog rata postojala je zabrinutost da bi stajaća vojska, sastavljena od profesionalnih vojnika, mogla ugroziti sigurnost nacije, a bila je i skupa. Postavljanje tereta očuvanja mira u zemlji na njezino građanstvo bilo je djelomično rješenje. Suprotno ovom stajalištu bilo je to što su tvorci ustava znali da bi prosvjed protiv vlade lako mogao dovesti do nasilnijih ustanaka. U kontekstu upravo vođenog rata, nije bilo nerazumno pretpostaviti da bi ljudi još uvijek mogli pronaći razloge za nezadovoljstvo novom vladom Sjedinjenih Država.
Važno je razumjeti složenost namjere u oblikovanju ovog amandmana. Nakon prepirki, američki Dom i Senat izradili su i ratificirali konačnu verziju, koja naglašava potrebu da ljudi posjeduju oružje kako bi Amerika i njezin narod bili sigurni. U sadašnjem tumačenju, neki ljudi preferiraju doslovni prijevod, da “pravo… na držanje i nošenje oružja ne smije biti povrijeđeno”. Drugi gledaju na duh u kojem je amandman napisan i sugeriraju da za očuvanje sigurnosti Amerikanaca više ne ide najbolje ako svi imaju oružje, da očevi utemeljitelji nisu mogli zamisliti snagu i proliferaciju oružja u današnje vrijeme i da određene vrste oružja oružje bi trebalo biti strogo regulirano ili zabranjeno.