Konvencija o kemijskom oružju iz 1993. zabrana je kemijskog oružja koju je Ujedinjenim narodima 1992. uvela Konferencija o razoružanju, a otvorena za potpisivanje početkom 1993. Do danas su 183 od 195 država potpisnica koje je priznao UN potpisalo i ratificiralo Konvenciju o kemijskom oružju, a još pet ih je potpisalo, ali još nije ratificirano. Cilj ove konvencije je uništiti sve zalihe kemijskog oružja diljem svijeta, te spriječiti upotrebu takvog oružja od strane svih potpisnica.
Ova konvencija je rezultat Ženevskog protokola iz 1925. godine, koji je zabranio korištenje kemijskog i biološkog oružja u ratu. U 1960-ima, rastući interes za razoružanje doveo je do uspostave odbora za razoružanje, usmjerenog na uspostavljanje ugovora koje bi članice Ujedinjenih naroda mogle potpisati. Ovaj ugovor stupio je na snagu 1997. godine, s ciljem uništenja svih zaliha i objekata do 2007.; ovaj cilj nije postignut, ali je postignut značajan napredak.
Prema uvjetima Konvencije o kemijskom oružju, potpisnici ne smiju razvijati, proizvoditi, stjecati, skladištiti, prenositi ili koristiti kemijsko oružje. Oni su dužni uništiti sve zalihe kemijskog oružja, zajedno s objektima koji se koriste za njegovu proizvodnju; ovi objekti se također mogu pretvoriti u vidljivo civilnu uporabu. Potpisnici su također odgovorni za uništavanje svakog kemijskog oružja koje su možda ostavili u drugim zemljama.
Konvenciju provodi Organizacija za zabranu kemijskog oružja, neovisna međunarodna agencija sa sjedištem u Haagu. Ova organizacija povremeno provjerava nacije kako bi ocijenila njihov napredak, s posebnim osvrtom na Sjedinjene Države, Rusiju, Albaniju, Libiju i Indiju, sve nacije s dopuštenim zalihama kemijskog oružja kada su ratificirale Konvenciju o kemijskom oružju. Od 2008. samo je Albanija uništila sve svoje zalihe.
Konvencija o kemijskom oružju također priznaje tri različite klase kemijskog oružja. Oružje iz Popisa I je oružje koje ima samo zloćudnu, vojnu upotrebu, kao što su živčani agensi. Kemikalije iz Popisa II imaju ograničenu komercijalnu upotrebu, tako da nisu potpuno zabranjene, iako je pristup kontroliran. Kemikalije iz Popisa III su one koje se mogu koristiti kao kemijsko oružje, ali koje također imaju veliki broj komercijalnih i civilnih upotreba; zalihe tih materijala se prate kako bi se osiguralo da je njihova upotreba legitimna.