Teorija organizacijskog dizajna je okvir koji opisuje kako se tvrtka strukturira za dovršavanje normalnih aktivnosti. Dostupne su mnoge vrste organizacijskih dizajna, a svaki od njih nudi posebne prednosti i nedostatke. U nekim slučajevima u poduzeću se ne održava sastanak na kojem se odlučuje o teoriji organizacijskog dizajna. U takvim okolnostima, organizacija jednostavno evoluira u model učinkovitosti ili neučinkovitosti, bez općeg smjera aktivnosti. One tvrtke kojima nedostaje specifična organizacijska struktura ili znanje o ovoj temi mogu tražiti vanjsku pomoć za obavljanje ove administrativne dužnosti.
Vrsta robe koju tvrtka proizvodi i prodaje na tržištu ili poslovnoj industriji u kojoj posluje može diktirati njezinu teoriju organizacijskog dizajna. Opet, struktura ovdje nije jedinstvena za tvrtku; jednostavno replicira svoju organizaciju nakon prethodno uspješnog poslovnog modela. Nedostatak ove teorije je to što pojedinci koji rade u tvrtki možda nisu prikladni za tip organizacijskog dizajna koji je uobičajen u industriji. Kada se to dogodi, tvrtka i njezini zaposlenici moraju promijeniti ponašanje ili se prilagoditi ovoj specifičnoj strukturi. Može biti teško promijeniti ili izmijeniti strukturu tvrtke nakon što se uspostavi i uspostavi.
Dvije sveobuhvatne teorije u organizacijskom dizajnu su visoke i ravne strukture. Ova dva naziva jednostavno opisuju količinu upravljačkih slojeva unutar tvrtke, pri čemu visoke strukture imaju više slojeva od ravnih struktura. Iako niti jedna od ovih struktura u načelu nije loša, svaka od njih nudi različite nedostatke operacijama. Na primjer, teorija organizacijskog dizajna kaže da visoka struktura dobro funkcionira kada je potrebno pojačano upravljanje za kontrolu svih aktivnosti zaposlenika. Ako tvrtka želi više slobode i kreativnosti u svom poslovanju, ravna struktura s manje upravljačkih slojeva može biti najbolja opcija, sve dok izvedba radi ispravno.
Ostali važni elementi u teoriji organizacijskog dizajna uključuju raspon kontrole, ovlaštenja koja se daju svakom pojedincu i odgovornost na svakoj poziciji. Raspon kontrole diktira koliko zaposlenika jedan menadžer ili nadređeni može učinkovito usmjeravati bez gubitka kontrole. Ovlaštenje koje se daje svakom pojedincu ili poziciji također je važno jer previše ovlasti danih na pogrešnoj razini može ograničiti aktivnosti tvrtke. Odgovornost predstavlja kontrolu i ravnotežu koju tvrtka postavlja na svim upravljačkim pozicijama. Neučinkovito korištenje svih ovih elemenata može rezultirati lošim poslovanjem i nedostatkom fokusa u organizaciji.