Monoklonska antitijela se koriste u medicini kao oblik imunoterapije, terapije koja ima za cilj korištenje odgovora imunološkog sustava osobe za liječenje bolesti. Točnije, terapeutska monoklonska antitijela se obično koriste za liječenje nekih oblika raka. Terapija monoklonskim antitijelima može imati potencijalno ozbiljne nuspojave, međutim, uključujući alergijske reakcije, nizak krvni tlak, groznicu, mučninu i respiratorne probleme.
Ljudski imunološki sustav koristi antitijela za otkrivanje i neutralizaciju antigena, kao što su bakterije, virusi i drugi uzročnici bolesti. Protutijela imunološkog sustava su proteini sposobni prepoznati i napasti različite antigene. Ciljani oblik imunoterapije, terapijska monoklonska antitijela općenito imaju afinitet prema specifičnom antigenu ili vrsti stanice. Obično se koriste za liječenje određenih vrsta raka, uključujući ne-Hodgkinov limfom i rak dojke. Također se ponekad koriste u liječenju autoimunih poremećaja, kao što su teški oblici sistemskog eritematoznog lupusa.
Postoje dvije različite kategorije monoklonskih antitijela, a lijekovi koji pripadaju svakoj kategoriji djeluju na različite načine. Neka terapijska monoklonska antitijela poput rituksimaba djeluju otkrivanjem specifičnih antigena koji uzrokuju bolesti u tijelu i vežu se na njih. U slučaju rituksimaba, lijek se veže za protein nazvan CD20. Ova tvar se nalazi na svim zrelim B stanicama u tijelu – B stanice su vrsta stanica imunološkog sustava. Pacijentov imunološki sustav pokreće se kroz ovaj proces i nastavlja napadati sve stanice na koje su pričvršćena terapijska monoklonska antitijela.
Druga kategorija monoklonskih antitijela uključuje niz lijekova koji se koriste za liječenje različitih vrsta raka. Antitijela u ovoj kategoriji općenito ciljaju na specifične proteine koji pomažu malignim stanicama da se razmnožavaju u tijelu. Monoklonska antitijela vežu se na te proteine i blokiraju komunikaciju između njih i kancerogenih stanica. U nekim slučajevima to znači da se maligne stanice mogu prestati razmnožavati, au drugim da se karcinomi mogu smanjiti u veličini jer im nedostaje zaliha krvi i hranjivih tvari. Lijekovi u ovoj kategoriji uključuju cetuksimab, bevacizumab i trastuzumab.
Korištenje lijekova s visokim stupnjem specifičnosti antigena, poput terapijskih monoklonskih protutijela, za liječenje malignih bolesti može ponuditi određeni stupanj zaštite za stanice koje nisu uključene u proces bolesti i stoga nisu ciljane lijekovima. Kao i kod svih lijekova, postoji niz nuspojava povezanih s monoklonskim antitijelima, a one uključuju nizak broj crvenih krvnih stanica, nizak krvni tlak, nepravilan rad srca, poteškoće s disanjem i mučninu. Terapija monoklonskim antitijelima obično se daje intravenskom infuzijom. Nuspojave koje se mogu pojaviti tijekom infuzije mogu biti povezane s brzinom, a smanjenje brzine kojom se lijek daje može pomoći u smanjenju jačine infuzijskih reakcija.