Palestinci su skupina ljudi, koji se obično definiraju kao arapski, a porijeklom su iz povijesne Palestine. Klasa je pomalo sporna, jer njeno postojanje i definicija igra veliku ulogu u izraelsko-palestinskom sukobu. Palestinci su većinom muslimani, sunitskog ogranka, iako ima i nekoliko Palestinaca kršćana.
U svijetu postoji oko 10 do 11 milijuna Palestinaca, a većina nema državljanstvo niti u jednoj priznatoj naciji, što ih čini jednom od najvećih populacija bez državljanstva na svijetu. Ova polovica živi u dijelovima Zapadne obale, Gaze, Izraela i Jeruzalema, u onome što propalestinske skupine ponekad nazivaju okupiranom Palestinom.
Gotovo 3 milijuna Palestinaca također živi u Jordanu, koji ima najveću palestinsku populaciju izvan teritorija. Gotovo 500,000 živi u Siriji, a nešto više od 300,000 živi u Čileu. Odatle brojke padaju na ispod 100,000 za zemlje poput Sjedinjenih Država, Egipta, Hondurasa, Brazila i Kuvajta.
Palestinci, iako tehnički nemaju državljanstvo, imaju dva glavna tijela koja ih predstavljaju u svijetu općenito. Palestinska nacionalna uprava, koja je uspostavljena tijekom Sporazuma iz Osla, odgovorna je za upravljanje okupiranim teritorijima i djeluje kao državna vlada. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) predstavlja Palestince pred raznim svjetskim tijelima.
Palestinski koncept sebe je složen. Povijest Palestine je duga i zamršena, a pokušaj da se uđe u trag jednoj etničkoj skupini do prebivališta u regiji je u najboljem slučaju problematičan. Palestinu su naselili Rimljani, Bizantsko Carstvo, muslimansko stanovništvo Omajada i Fatime, križari, Osmanski Turci, a njome je upravljalo Britansko Carstvo sve do 20. stoljeća. Tijekom tog vremena arapske su se linije slobodno miješale s autohtonim ljudima, a kulture su se ispreplitale. Mnogi od tih stanovnika uključivali su stare Hebreje, što modernu dihotomiju Palestinaca i Židova čini pomalo pojednostavljenom.
Moderni palestinski identitet počeo se formirati krajem 19. stoljeća. Određeni broj ljudi pod vlašću Otomanskog Carstva iskovao je snažne vlastite identitete kako bi se označio različitim od ostalih džepova Carstva. Kada je Osmansko Carstvo podijeljeno nakon Prvog svjetskog rata, a Palestina razgraničena čvrstim linijama, ovaj identitet u nastajanju postao je još čvršći.
Nakon porasta cionističkog interesa za regiju povijesne Palestine, Palestinci su počeli formirati još kohezivniji osjećaj sebe, kao odgovor na ono što se često smatralo preseljenjem vanjske sile u njihove zemlje. Velik dio ovog ranog formiranja identiteta bio je usredotočen na negativnu reakciju na cionizam, a naslijeđe tih ranih godina još uvijek se može vidjeti do danas.
Palestinci nikada, barem od formiranja snažnog samoidentiteta, nikada nisu imali stvarnu kontrolu nad svojim vlastitim zemljama. Područjem Palestine upravljalo je prvo Otomansko Carstvo, zatim Britanci i konačno Izrael. Čak i nakon zauzimanja nekih dijelova novoformiranog Izraela u arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, tim su regijama upravljali Egipat i Jordan, nikad palestinsko stanovništvo.
Palestince posljednjih godina međunarodna zajednica sve više priznaje kao skupinu s pravom na samoopredjeljenje. Opća skupština Ujedinjenih naroda, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i Međunarodni sud pravde priznaju Palestinu. Osim toga, više od 100 država priznaje Palestinu kao vlastitu državu, iako je velik dio zemlje na koju tvrdi i dalje uglavnom pod kontrolom Izraela, koji polaže pravo na samoobranu, iako je Izrael jedna od država koja priznaje Palestinu.